Umjetnička organizacija 21:21
Petra Hrašćanec i Saša Božić: VRATITI NEKOGA KUĆI
Koreografija: Petra Hrašćanec
Dramaturgija: Saša Božić
Izvedba: Petra Hrašćanec, Filipa Bavčević
Kostimi i scena: Tina Gverović
Svjetlo: Bruno Pocheron
Glazba: Nenad I Alen Sinkauz
Fotografije: Ivica Ivčević
Video: Lovro Mrđen
Vizual: Tina Gverović, Mario Gigović
Producenti: Ivan Mrđen, Mario Gigović
Produkcija: 21:21
Projekt je podržan sredstvima Ureda za kulturu grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Vratiti nekoga kući predstavlja dva rada pod istim nazivom, koja na iznenađujući način spajaju temu propitivanja vlastite intimnosti te iskustvo clubbinga. Publika je pozvana na voajersko iskustvo gledanja dvije enigmatične ženske osobe koje naizgled svakodnevnim pokretima plešu u zaštićenom prostoru vlastite sobe. Vratiti nekoga kući poetična je sintagma koja priziva trenutke bivanja u sebi, u vlastitoj intimi te osjećanja trenutka potpunosti u vremenu, bez obzira na tihe opasnosti realiteta koje uvijek vrebaju izvana. Kuća u naslovu ironično asocira i na house glazbu te iskustvo clubbinga u napuštenim prostorima onkraj intime, na rubovima urbaniteta. Ideja clubbinga promijenjena je od sredine 90-tih, klubovi sve manje postaju mjesto susreta i erotske socijalizacije, a sve više prostori obećanja beskonačnog ritma, ekstatične sreće u kojoj pojedinac zatvarajući oči u ritmu monotone ekstaze doživljava potencijal vječnosti. Ta je kulturološka promjena dakako iluzorna i počiva na ekonomskim elementima kolanja profita. Na taj način clubbing postaje zamjena za maštarenje o sebi u vlastitoj sobi.
Popodnevno svjetlo na prljavom kauču u dnevnoj sobi. Tvoj dah na mom ramenu. Moja ruka na tvom boku. Sam sa zvukom ptica. Dodaješ mi cigaretu. Umjetna ljubičasta i crvena nas maze po glavi. Tvoje lice udara moj trbuh. Moj ruka spava na tvom ramenu. Pola tebe u mom fokusu. U mom sljedećem snu želim kaubojske čizme. Bum. 50 centimetara bliže tebi. Svijeća kroz čašu pjeva. Moj obraz na tvom ramenu. Tiho popodne probija kroz stakla. Odgovaraš koliko i ti.
Tišina, jer ne želim. Plavo na licu. Pitam te jesi li sam. Bliže dalje pa okolo. Pitaš me imaš cigaretu. Uskoro će sve nestati. Natrag prema zidu. U 1000 godina ovo mjesto bit će prekriveno snijegom. Povratak na rub tvojih trepavica. Večer s pogledom na istu ulicu. Srce sija. Oluja stoji na prozoru. Moji prsti su jedini prostor između nas. Nekad sam ti preblizu. Moj obraz na tvom lijevom uhu. Moje koljeno između tvojih. Strop svijetli kao bonaca neke nedjelje. Vrhom prsta do tvoje podlaktice. Bum bum. Naši obrazi se udaljavaju. Uništiti, kažeš.
Art Organisation 21:21
Petra Hrašćanec and Saša Božić: TO BRING SOMEONE BACK HOME
Choreography: Petra Hrašćanec
Dramaturgy: Saša Božić
Performed by Petra Hrašćanec and Filipa Bavčević
Costume and stage design: Tina Gverović
Lighting: Bruno Pocheron
Music: Nenad and Alen Sinkauz
Photos: Ivica Ivčević
Video: Lovro Mrđen
Visuals: Tina Gverović, Mario Gigović
Producers: Ivan Mrđen, Mario Gigović
Produced by: 21:21
The project is funded by the Office for Culture of the City of Zagreb and the Croatian Ministry of Culture.
To Bring Someone Back Homepresents two works under the same title, which unexpectedly combine the topic of examining one’s own identity and the clubbing experience. The audience is invited to take a voyeuristic peak and observe two enigmatic ladies that use seemingly everyday movements and dance in the protected environment of their own rooms. To Bring Someone Back Homeis a poetic syntagm evoking moments when a person is inside oneself, in one’s own intimacy and the sense of a moment when one is complete in time regardless of silent dangers of the reality always lurking from the outside. The home mentioned in the title ironically associates to house music and clubbing experience in abandoned spaces beyond intimacy, on the outskirts of urbanity. The idea of clubbing has been transformed since the mid-1990s and clubs are less and less becoming meeting points or places for erotic socialization and more and more places promising endless rhythm, ecstatic happiness where an individual experiences the potential of eternity with his or her eyes shut in the rhythm of monotonous ecstasy. That cultural change is, of course, illusory and based on the economic factors and circulation of profit. In that way, clubbing replaces fantasising about oneself in the privacy of one’s room.
